Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?
Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.
O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo
kojima nas bodu željkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskrvna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.
Tin Ujević
Poezija