na prvom bankomatu nije mi prolazila kartica i malo sam se i zabrinuo, ali onda se neki momak dignuo i rekao da probam sa drugim. bez greske po prvi put sam se nasa' sa rupijama. zgodan novac - na svakoj novcanici imaju mahatmu - kovanica je samo jedna od jednog rupija - neugledna totalno - bit ce da imaju dobrog dizajnera.
bez rijeci izasli smo sa aerodroma, sjeli u (moju prvu) Tatu i zaputili se pravac hotela.
pogled kada smo izasli iz aerodromske zgrade i kad sam vidio to jutro u Delhiju rekao sam sam sebi: "Pobogu, postapokalipticnog li jutra!" U sunce se drito moze gledati - vec je bilo dosta visoko, a ne znam da li ga je zaklaljao smog, prasina, izmaglica ili svo troje. sve u svemu - memla.

smjestih se u hotelu - ajme majko, pa ovakav docek i sobu za svega 25 eura ne bi dobio nigdje. ljubaznost iznad svega - ka' i svi azijati - soba cista za poludit, A/C, ventilator, TV 32" TFTLCD sa 200 programa - cak i rashpa za nokte x2 jer je dvokrevetna soba.
odlucio sam se istusirat na brzinu i poci bauljarit kvartom, a mozda i sire - nikad se ne zna.
cim sam izasao iz hotela - autorikshomani mi se ufuravaju ne bi li me odfurali negdje u neku agenciju iz koje ti izmuzu lovu ka' pravi znalci.




nisam se dao. ignorirao sam ih.
odlucio sam se da pratim metro - nadzemni - koji bi me trebao negdje odfurat - bar do nekog centra.

istinu na srce, mislio sam da ce Delhi biti prljaviji nego sto je - u biti Old Delhi je prljav, ali drugo nije strasno. isao sam nekih uru i po, pratio nadzemni metro i stigao do kvarta koji se zove Connaught Place - Wikipedia.org: Connaught_Place, New Delhi - ali, naravno, skrenuo sam krivo - umjesto u desno, ja cvrsto lijevo orjentiran kakav jesam skrenuo lijevo.
kad se neki momak dere: "hej sr, no det vej. not sejf, nating tu si. gou bek - der iz gaverment turist ofis."
a sta cu brizan ja - odlucih se preci cestu - a to je ljudi moji veliku lutrija - ni'ko nikoga ne ferma ni 5%, trube - ali ne od nervoze nego na taj nacin daju do znanja drugima ili da se sklone ili da ubrzaju - "horn me" nije rijetka pojava da nekome na zacelju vozila pise.
ali to nije nista sto sam dozivija - pravu voznju po Delhiju i to cijeli dan. presao sam cestu uz pomoc jednog simpaticnog momka koji me doslovce ubacija u vladin ured za turizam - kasnije mi je nudija sve vrste droge od blage hashisha, pa do neke jace - heroin - rekao sam da to nije za mene.
nisam se ni snasao vec mi je tip rekao da me shole ceka i da me to stoji nekih 30ak eura. kesh, kartica - nema problema. ja sam njemu rekao da sam gladan i da hocu nesto pojest. "nou problem, chika shole ce da me odvede na berkfast" "mekdonalds or indijan fud?"




"indijan, ofkors." - k'o iz topa sam izvalio.
on me ubaci u neki restoran i kaze da ce za 20 minuta bit po mene. i uistinu za 20 minuta evo njega sa pitanjem: "ar ju finishd? shel vi gou?" a onda je poceo sou. mama mia, kako se po delhiju vozi. pretezno su ceste ogromne bez crta - pa 'ko se uspije ubacit - uz obavezno trubljenje - ubaci se. ne znam kako nema vise nesreca.
tu je sve prometalo - krave, psi, koze, ovce, slonovi, busevi, auti po imenu Tata - njihovi su, pa su jeftini.
opci kaos.




uglavnom, vozili smo se mi u obilazak delhija - i prvo stajaliste je bilo Old Delhi - Wikipedia.org: Old Delhi - i to Jama Masjid - gdje smo stali, a i sholetu, simpaticnom indijcu, je krepa Tata - auto, ne otac iliti chacha. tako da je brizan morao ostat tamo, nazvat kolegu - simpaticnog indijskog muslimana - s kojim sam se pelja ostatak dana - isto tako u Chachi iliti Tati.
s njim sam obisao stvarno sve i svasta - govorio je o tome kako ima dvije zene i cetiri djece i da kako ja nemam ni jednu zenu. poslije u nekom ducanu sa svilon i ostalim prckarijama isto pitanje od prodavaca - cak mi je i nudija jednu jer ih on ima tri, pa mu je - briznome - malo tesko.
ali ipak najzanimljivije mi je bilo u muzeju Indire Gandhi - Indira Gandhi-memorial-museum
- ne toliko koliko je stalni postav oke - slike i njezina zivotna prica prevladavaju - nego, brate mili, bija sam u istoj prostoriji gdje je Indira sastancila sa Titom i to mi je bilo milo, ali ne kao sto su se skupila neka djecica oko mene - mora bit neki razred - i bio sam im valjda zanimljiv, pa su me poceli ispitivati - svih 20ak u isti glas - vots jor nejm, sr? Go-Ran - odgovorio bi im - na sta su sva djeca njih 20ak prasnula u smijeh, a i ja skupa s njima. simpaticni klinci, pomislih. a onda se sjetim cinjenice da je oko sto hiljada djece u delhiju beskucnici - dobrim djelom sto su zbirali od doma, ali ima i slucajeva kada su se jednostavno na nekom od miljon festivala u .in izgubili u mnostvu, jednostavno odvojila ih gomilustina ljudi od roditelja, pa ih ti, brajko, nadji. tuzno, ali istinito.
poslije indire, posli smo u muzej mahatme - nije da sam neki ljubitelj tako nekih muzeja, ali kad sam vec tu rek'o ajde.
poslije mahatme, shole me zamolija ako bi me mogao skipati negdje na nekih po ure da on moze izmolit alaha. ja sam mu reka' da sam lacan i da me ostavi u nekoj svojoj omiljenoj prcvariji, ja se najedem, on se izmoli i za me da mi nish ne bude od te hrane i alal ti vera.
tako je i ucinija.
jia sam vedzeterijan birjani - Vegetarijanska hrana: Biryani - malo me peklo, ali sam izdrza. samo sto je u toj prcvariji bio natpis: "alkoholik drinks striktli prohibited", pa sam uzeja koka kolu - tj. neku .in kopiju koja se zove - Thumbs Up. htio sam narucit jos neki desert kada se shole pojavija na vratima: "shel vi gou nou?" valjda je bio rashaur jer do hotela brat bratu nije bilo vise od 2 km, a mi smo to prelazili u nekih po ure. krkljanac totalni.

posto je ovdje deset ur navecer - lagano mi je pun klinac ne spavanja. idem procitat jos koju pricicu sa himalaje za laku noc, a sutra u shoping treking cipela i hlaca, a mozda i jos necega - bumo vidli.

Toliko za sada.
Slike su u fotoaparatu, a kabel sam - naraFski - zaboravio u sobi, a i pijem Fosters, pa mi je sve teze i teze otici gore, pa se spustati dole, pa opet gore...sutra cu da se sjetim - valjda.

laku noc, ljudi moji.
ovdje je nekih 30ak i nesto stupnjeva, ali podnosljivo ful - nisu to tropi da se znojim ka' prasac - u biti, uopce se ne znojim. mogu reci da mi je temperatura taman.

toliko za sada.
Drugovi i drugarice proguglajte malo o tome sto su ljudi poput indire ili mahatme izjavili i nastojte sto vise zivjeti na takav nacin. znam da je tesko, ali je moguce.;)

Na kraju jedna mahatmina koju stalno nosim u sebi: Budi promjena koju zelis vidjeti.

ps. nadam se da vas nisam previse udavio, ali jednostavno je toliko toga novoga tu da je to za ne povjerovati, a i svaki ponovni susret sa azijatima iznova budi ono nesto ljudsko u meni. stoga i s tim uvjerenjem idem se jos malo nasmijati prije spavanja.

namaste, ekipo.
:)