Uhapen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj rui, svojem maku.
I svak udi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
i na munju koja prijeti,
naa blaga Nada vriti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Naeg Duha
mešu nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Poezija
tampanje
