kosti su mu umorne
i dua mu je alosna,
i on je sam i zaputen.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potui?
Ta njega niko ne slua,
ni braća koja lutaju.
O Boe, ee tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i eljna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i duan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Boe, tek da dovri
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kale otrova,
ja vapim arki ilintak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
( kad bih mogao biti jak,
kad bih mogo biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Tin Ujević
02.01.2011.: 117007.08.2006.