|
|
 |
Poezija |
izabrane pjesme |
 |
KOLAJNA - XIV
 U ovoj guvi, u ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih elja.
I svakim slikom, svakom zvukom
dio sam svoje due dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.
Izgarah dati neto Novo,
a bog moj bio moj je Bedem;
i duh je krv, i svijetlo Slovo,
a tek drač i korov jedem.
Najgore tek je u toj stvari
to evo vidim, monotono:
umro Duh je onaj Stari
i ja sam danass mrtvo Zvono
Tin Ujević
| KOLAJNA - XIII
Jer ti si dola s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg okeana;
dva naa srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.
Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku to vlada plave sfere,
kroz nau duu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.
Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si dola kanje,
odar bi nala. Svojom sad bjelinom
vrati mi mojee srce Nekadanje.
Tin Ujević
| KOLAJNA - XII
Pod gluvim batom noćna dada
sa beskonačnim odjecima
u mome srcu vlada zima
i njena ljut i njena vrada.
Na cesti arke nade kisnu
dok se ja grčim u krevetu;
i svi bi snovi da mi vrisnu
Svetomu Sutra, momu Ljetu;
a usred sijera, tura pakla,
- gle moje srce od kristala
zvuči ko tanka zvonka stakla
na koje kia zakucala;
- pa ako kia prozor tresne,
skoro će, strepim, zrno tuče,
da u komade poraznese
staklo i srce to zla muče.
Tin Ujević
| KOLAJNA - XI
Blaeno jutro koje pada
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zada,
počivam mrtav u svom grobu.
Moda će ipak da potpiri
pepelom iskru zapretanu
jer evo, trome grudi iri
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeli mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak neto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmjeh mali,
u čai vode kita cvijeća.
Blaeno jutro koje pada
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zada,
no vrati ljubav ovom Jobu.
Tin Ujević
| KOLAJNA - X
Zna da mi čenja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni aptač apne;
ti pojmi gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.
Ponos je zora moći, divna Diva,
on to plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku duu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.
ivjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku rasko ote,
ni nisko rugo ni ti laska pasja
okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton to osmjeh lica tvog obasja.
Tin Ujević
| |
| 
|
vremenska prognoza |
|
|
|
 |
| |
|
pretraivanje |
|
| |
prethodna stranica
