|
|
 |
Poezija |
izabrane pjesme |
 |
NARCISI (Dokoljeni)
Polijeću pjesme iz sitih kljunova,
dolinom zuje rojevi pčela,
livade cvatu u bezbroj tonova,
a narcisi najvie podigli čela.
Sa kojim pravom čude se vrela
to im vodama obrise miju,
sa kojim pravom kad boja bijela
sjeća na zime to pusto siju.
Jezikom sunca narcisi zbore:
"Mirisom naim mirie proljeće,
latice nae s ledom se bore,
za to nas svako voli i voljeće.
| KOLAJNA - XVIII
Osmjejak svaki jutro plane,
a svaka riječ je kao puka
u nae grudi rasstrgane,
u nae srce bez oduka.
Snivamo zelen mir livada
i dim ognjita u plaveti,
i bujno zrnje vinograda,
i zrelu tugu mora, ljeti.
Plačemo ubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tunih djela
čeznemo čiste suze liti.
No nigdje kraja naem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.
- Osmjejek svaki jutro plane
a svaka riječ je kao puka
u nae grudi rasstrgane,
u nae srce bez oduka.
Tin Ujević
| KOLAJNA - XVI
Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Moda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu naom tugom?
Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Nae vedre due nemaju imena,
a po ivcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna ena.
-Ne govorite mi vie moju povijest
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće vie biti Onaj Stari.
O tiino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
duo, krotka duo, eno uzviena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo
ovim putoem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu eljkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskrvna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.
Tin Ujević
| KOLAJNA - XV
U svili skuta utavoj Superna
pronosi zvijezdu brojnih lanih sreća;
na čista jutra njen nas pogled sjeća,
a milost sipa mala ruka smjerna.
Tananih kosa utost neizmjerna
ko zrelo ito struji preko pleća.
Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,
a riječ i pokret svima pričest vjerna.
- Sa sjajna trona među bogovima
u moje misli kad je sila Donna,
bila je kano zvučan pozdrav zvona
vlanim pod zemljom tamničarskim tlima.
I slutnjom srca otkrila mi ona
sutone svijeta i podneve rima.
Tin Ujević
| O, NIKAD VIE...
O, nikad vie, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tuni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju duu c'jelu.
K'o sjetna tica, to u krugu tavnu
Ledenih ica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaenstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.
Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese liće u daleke strane,
K'o vječni suanj, koji zalud udi
Osmejak mili one zore rane.
Po tavnoj noći, kad svetenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' apćem tvoje ime drago...
| |
| 
|
vremenska prognoza |
|
|
|
 |
| |
|
pretraivanje |
|
| |
prethodna stranica
